Svijet ne poznaje narodnu psihologiju kakvu evo već punih dvadeset godina artikulira hrvatski narod. Kao da smo izgubili osjećaj ponosa pred vlastitom djecom, kao da smo vremenska slučajnost a ne prostorna realnost sa svim svojim daćama i nedaćama, kao da predaka i povijesti nemamo a da nam budućnost izmiče. Jedva da se netko pojavi iz mišije rupe i vikne:“gladni smo i žedni, dok vi našim kruhom brišete cipele i kupate se u vinu naših ideala“.
Branitelji, utihnuli smo kao da nas nije ni bilo, kao da smo čuvali stado ovaca a ne Domovinu.
Jučer izginusmo, braću i prijatelje sahranismo a danas promatramo kako sa sudbinom nas i naše djece upravljaju oni koji su prezirali svaku pomisao na slobodnu Hrvatsku. Nekoć vlast, danas imovina nad istim i od istih. Nekoć ubojice, danas njihova djeca. I uvijek isti, na istim pozicijama. To je pjesma koja se ponavlja jedino u Hrvatskoj i u njezinu narodu. Razne revolucije sa ili bez žrtava rađale su novitetima, bilo dobrim ili lošim ali nikad sa istim osobama, identitetima i osobnostima. Oni koji bijahu uzrok revolucije završavali su u tamnicama ili u pritorcima. Jedino u Hrvatskoj isti ljudi vođaše revoluciju koji bijahu protiv nje. Vladaše da bi danas imali i još podlije i beznadnije vladali. Neshvatljivo životno štivo i za pametnije umove a kako ne bi bilo i za nas male pogibuše.
Uvijek sam se pitao, tko je to zapravo ginuo u ovom „kolateralnom“ ratu. Domoljubi, vizionari slobode i vjere, mrzitelji Jugoslavije, revolucionari! Jesu li doista slučajnosti da su umirali baš oni i to uvijek na malo čudan način? Mladost sam proveo razmišljajući o tomu što činiti kad dođe do tog vražjeg „kolateralnog“ rata. Uviđao sam iz povijesti a i iz vlastitog života, da najprije moramo rješavati odnose u vlastitim redovima, prije nego li se sudarimo sa tuđincem nad knjigom života i smrti. Za živo čudo, kao da nismo bili „svoji“ kad je sve započelo. Progoniteljima dadosmo da nas vode. Dadosmo im čak i vlastite živote da s njima uprave po svojoj volji. Nakon što svu imovinu privatizacijom preuzeše i postadoše vlasnici države, tvorci slobode postadoše progonjene zvijeri. Ideje o Domovini postadoše nazadne, nemoralni zakoni postadoše putokazi za „budućnost“ a svako iskazivanje drugačijeg mišljenja i ukazivanje da smo skrenuli ne samo sa prvoga puta već i s pameću, posta opasno i gotovo nas dovede u zatvor. Bože moj, čudna li čuda.
Mi imamo čist promašaj, totalni promašaj, mi imamo izgubljene godine i ne mali broj izgubljenih života. Za 0 bodova.
Branitelji, utihnuli smo kao da nas nije ni bilo, kao da smo čuvali stado ovaca a ne Domovinu.
Jučer izginusmo, braću i prijatelje sahranismo a danas promatramo kako sa sudbinom nas i naše djece upravljaju oni koji su prezirali svaku pomisao na slobodnu Hrvatsku. Nekoć vlast, danas imovina nad istim i od istih. Nekoć ubojice, danas njihova djeca. I uvijek isti, na istim pozicijama. To je pjesma koja se ponavlja jedino u Hrvatskoj i u njezinu narodu. Razne revolucije sa ili bez žrtava rađale su novitetima, bilo dobrim ili lošim ali nikad sa istim osobama, identitetima i osobnostima. Oni koji bijahu uzrok revolucije završavali su u tamnicama ili u pritorcima. Jedino u Hrvatskoj isti ljudi vođaše revoluciju koji bijahu protiv nje. Vladaše da bi danas imali i još podlije i beznadnije vladali. Neshvatljivo životno štivo i za pametnije umove a kako ne bi bilo i za nas male pogibuše.
Uvijek sam se pitao, tko je to zapravo ginuo u ovom „kolateralnom“ ratu. Domoljubi, vizionari slobode i vjere, mrzitelji Jugoslavije, revolucionari! Jesu li doista slučajnosti da su umirali baš oni i to uvijek na malo čudan način? Mladost sam proveo razmišljajući o tomu što činiti kad dođe do tog vražjeg „kolateralnog“ rata. Uviđao sam iz povijesti a i iz vlastitog života, da najprije moramo rješavati odnose u vlastitim redovima, prije nego li se sudarimo sa tuđincem nad knjigom života i smrti. Za živo čudo, kao da nismo bili „svoji“ kad je sve započelo. Progoniteljima dadosmo da nas vode. Dadosmo im čak i vlastite živote da s njima uprave po svojoj volji. Nakon što svu imovinu privatizacijom preuzeše i postadoše vlasnici države, tvorci slobode postadoše progonjene zvijeri. Ideje o Domovini postadoše nazadne, nemoralni zakoni postadoše putokazi za „budućnost“ a svako iskazivanje drugačijeg mišljenja i ukazivanje da smo skrenuli ne samo sa prvoga puta već i s pameću, posta opasno i gotovo nas dovede u zatvor. Bože moj, čudna li čuda.
Mi imamo čist promašaj, totalni promašaj, mi imamo izgubljene godine i ne mali broj izgubljenih života. Za 0 bodova.
Ne rijetko sam se pitao što bi bilo da smo stvari postavili malo drugačije i da smo u vrijeme za to prikladno napravili slijedeće:
- Da smo svakog partizanskog zlikovca priveli, prebili i ako ne zatvorili onda bar ostavili da crkne na nekom gradskom smetlištu
- Da smo svakog koji je okrvavio ruke hrvatskom krvlju u poratnom vremenu kao Udbino kopile jednostavno odveli i pucali mu u glavu
- Da smo svakog svjedoka koji svjedoči protiv hrvatskog vojnika i vlastitog naroda pod zajedničkim nazivnikom „ratni zločin“ jednostavno otopili u bačvi solne kiseline i izlili u kanalizaciji najprljavijeg grada
- Da smo svakom sucu koji osudi hrvatskog vojnika, dočasnika, časnika ili generala upucali jedno dijete
- Da smo svakom novinaru koji nagrđuje svojim lažima dušu ovoga naroda jednostavno odsjekli obje ruke
- Svakom koji pronevjeri državne interese i postane veleizdajnik da ga se sa cijelom izdajničkom obitelji objesili na nekom od trgova ili gdjegod pod usranim mostom
- Da smo, da smo,.... ali nismo.
Ma eto samo se ponekad pitam, da smo tim redoslijedom započeli kako bi danas izgledala situacija u ovoj našoj državi. Promišljam, naprežem ovaj svoj mali mozak i sve mi se čini da bi „pokošenih“ bilo jedva nekoliko a da bi nam Švicarska zavidjela na uređenosti majke Domovine. Nismo napravili ništa. NIŠTA ili gotovo ništa i sve promišljam kako je sutrašnje jutro početak ne samo novog dana nego i novog početka. Sve je lako dok ne padne mrak i ne shvatim da je zapravo propao još jedan dan a da se nije ništa promijenilo, bar ne na bolje. Hladan pogled na još jednu promašen priliku.
A što bi bilo da je bilo, samo Bog dragi zna, a ja, ja tek slutim da bi bilo bolje, puno bolje, daleko bolje.
A što bi bilo da je bilo, samo Bog dragi zna, a ja, ja tek slutim da bi bilo bolje, puno bolje, daleko bolje.
Primjedbe
Objavi komentar