OFICIR JNA MARKO PROTIĆ PRIZNAO DA JE UBIJAO FRATRE “NE KAJEM SE ŠTO SMO UBIJALI FRATRE HICIMA U LEĐA” (tužiteljstvo nikad nije pokrenulo krivični postupak)

Svjedočanstvo o partizanskim zločinimaa iznio je svojevremeno Hrvatski list donoseći priču bivšeg oficira JNA Marka Protića, koji pak kazuje – nije mi žao što smo ubijali fratre hicima u leđa. Oficir koji je u to doba živio na zagrebačkom Voltinom naselju priznaje da je kažnjen opomenom zbog ubojstva fratara u Bugojnu 1944. godine. A zbog likvidacija se nije pokajao. Prilikom razgovora sa Protićem isti je ljutito upitao zašto čačkate oko toga! Razgovor sa Protićem je obavio istraživaćki tim Hrvatskog lista 2008. godine.

Klikni ”sviđa mi se” podrži komunistickizlocini.net

U skladu s time Protić, ubojica fratara, unatoč dokazima nije postao predmetom istrage premda je spomenuti medij objavio čak dva pisma, jedno žrtve, a drugo njegovo. Tim pismima dokazuje se da je zločin počinjen, a prema tim dokazima on je pucao u leđa dvama nenaoružanim fratrima u rujnu 1944. godine u Bugojnu. Župnika je ubio prvim metkom, dok je drugi teško ranjen, a kasnije i spašen. Pronađeno je i pismo svećenika koje, osim što detaljno opisuje taj zločin otkriva kako su i drugoj prilici partizani gnjusno ubijali bolesnike u krevetima kiruškog odjela u Travniku. Partizansko strijeljanje s leđa fratara opisao je 1949. godine u Rijeci sudionik izvršitelj bivši kapetan JNA Protić, na četiri stranice naglašavajući da je izvršavao partijske zadatke. Taj umirovljeni oficir JNA s činom potpukovnika biva zaposlen na Odjelu narodne obrane u Trešnjevci do 1990. godine te je jedan od rijetkih preživjelih iz pobjedničke partizanske klaonice u Bugojnu i Travniku. Kada je kažnjen partijskom opomenom radi likvidacije dvojice fratara, jer nije dobro organizirao kako fratre treba likvidirati, doslovno je zapisao vlastoručno:

Kažnjen sam partijskom opomenom 10. 9. 1944. radi likvidacije (ubistva) dvojice fratara u Bugojnu 1944. prilikom oslobođenja grada. Kažnjeni smo ja i moj komandir čete Lončar Jovo radi toga što nismo dovoljno organizirali kako treba fratre likvidirati. Kazna je na mene pravilno djelovala i uvidio sam, da sam kao partijski rukovodilac slabo organizirao likvidaciju ovih narodnih neprijatelja, koji su još tada uživali izvjesnu simpatiju religiozno zaostalog sloja naroda.

Knjiga 11. Dalmatinska brigada’, Milahna Rake i Slavka Družijanića, izdana u Splitu 1987. piše o nizu manje poznatih zanimljivosti o toj partizanskoj postrojbi

Dva detalja su posebno interesantna u svezi te postrojbe:

1. selekcija političkih kadrova u vlasti iz redova 11. dalmatinske brigade i utjecaj koji se proteže do današnjih dana
2. brojni ratni zločini i pokolji nad ženama, djecom, svećenicima i općenito civilima, kao i razoružanim i zarobljenim vojnicima

Također, zanimljiv dio jest popis pripadnika te partizanske postrojbe i njihov utjecaj na kasniji politički život kako Jugoslavije, tako i današnje Hrvatske koji je izrazito velik. Uz masovan pokolj tisuće civila i vojnika nakon okončanja Drugog svjetskog rata u Kočevskom Rogu u Sloveniji, masovno ubijanje svećenika i redovnika u samostanu na Širokom brijegu, najpoznatiji su slučajevi koji se stavljaju na teret te brigade i njenih vojnika.

Mržnja je u tome periodu posijana po Širokom brijegu, malom hercegovačkom gradu, koji i danas pamti krv i pepeo iz tih vremena. Fratri su ubijeni i spaljeni, svjedoci ubijeni ili zaplašeni, ali Široki nije ostao prazan i pust. Postoji čak i izvorni zapisnik razgovora koji su dr. fra Bonicije Rupčić i dr. fra Rufin Šilić vodili s časnom sestrom Emeranom Kozina 23. listopada 1945. godine u Mostaru radi rasvjetljavanja ubojstava širokobrijeških fratara .

Emerana (krsno ime Dragica) Kozina rođena je 1916. u Međugorju. Bila je u Širokom Brijegu na službi od rujna 1944. do 8. veljače 1945 kao kuharica u samostanskoj kuhinji. Iz njezinog svjedočenja treba istaknuti:

Sestro! Partizani pričaju na sva usta da su franjevci na Širokom Brijegu pucali na njih iz strojnica. Što vi kao očevidac mislite o tome?

“Ja mogu svagdje i svakome reći, da nije nijedan, koji je bio sa mnom u samostanskom podrumu, a bili su svi osim fra Dobroslava, izvinite bio je stari fra Marko Barbarić bolestan i ležao je u svojoj sobi u samostanu. Ja mislim nije mogao pucati, kad se nije mogao ni ustati s kreveta. Kad je bio zdrav, jedva je držao kašiku u ruci”.

Jesu li franjevci znali, da će partizani zauzeti Široki Brijeg? Ako su znali, zašto onda nisu bježali?

“U zadnje vrijeme sigurno su znali i govorili da će partizani doći na Široki Brijeg, ali su govorili: ‘Mi nismo ništa krivi, pa što ćemo bježati’”

Sestro, pripovjeda se, da su franjevci ispovijedali jedan drugoga i da su se uvečer svi pričestili, pošto su donijeli Sveto otajstvo iz crkve. Što Vi znate o tom?

“O pričešćivanju ne znam ništa, jer sam već u četiri sata bila odijeljena od njih. Dok sam bila s njima, vidjela sam neke da se ispovijedaju, npr. fra Borislava i fra Žarka. Fra Dobroslav je i mene upozorio bih li se ja ispovjedila, ali stojeći, da ne bi stražar primijetio. Tako su činili i svećenici. Uostalom dok smo još bili u podrumu, primili smo svi zajedničko odrješenje. Podijelio nam ga je vlč. fra Stanko”. Ne treba zaboraviti ni posmrtne ostatke koji su iskopani u različitim masovnim grobnicama.

O zločinima ove brigade progovarali su i korčulanski partizani Ivan Gugić i Ivan Marinović, inače pripadnici 3. satnije 3. bojne 11. Dalmatinske brigade. Pokajničko priznanje prije smrti o zločinima 11. Dalmatinske brigade dao je njen pripadnik, partizanski major Simo Dubajić. Hrvatska javnost ga više pamti kao jednog od vođa i organizatora četničke pobune u Dalmaciji prije i za vrijeme Domovinskog rata.

Uredništvo/komunistickizlocini.net

Izvor: Fotografija i tekst komunistickizlocini.net