ka ispovijed!
Uvod: Bilo je prije 4 godine kad je kapetan duge plovidbe Josip Kljaković Šantić došao do novih otkrića u vezi s popisom žrtava koji je Jasenovac Research Institut (JRI) iz New Yorka stavio na web-stranicu www.jasenovac.org, nakon što ga je potaknuo neprimjereni potez CNN-ove novinarke Christiane Amanpour na dan sprovoda pape Ivana Pavla II.:
«Otkrio sam da je 75 žrtava četničkog zločina u Gatima stavljeno na popis kao da su žrtve Jasenovca, kao i 63 Čikeša iz Žeževice, poginula od njemačke i četničke ruke.
U Matičnom uredu Žrnovnice pronašao sam 30 mještana koji su poginuli za vrijeme Drugoga svjetskog rata kao partizani, no i njihova su imena u uredno unesena na popis žrtava Jasenovca.
Monstruoznost te podvale ide dotle da su i civili koji su umrli u zbjegu u El Shattu stavljeni na jasenovački popis.»
(Glas koncila 19.lipnja 2005.g.)….
…….I MNOGI, MNOGI DRUGI…..iz Podgore, Siverića, Solina itd.
Međutim, kapetan Josip Kljaković Šantić napisao je i jednu knjigu, promoviranu bez velike pompe naših neovisnih medija, nedavno(16.ožujka og. u Solinu, promotor Josip Jović), a ta knjiga se zove: «HRVATSKI PATRIOTI protiv velikosrpske tiranije», Split 2009., naklada Bošković).
Na stranicama 317-319 može se pročitati i ovo….
«Ispovijed»:
-Znanci smo iz Vojno-pomorske akademije od 1959. g.
Kapetan duge plovidbe Slavko M. naglo je napustio JRM, potom smo se sreli oko 1980., a 2005. na moje pitanje zašto je napustio JRM , iako je bio perspektivan mladi komandant raketnog čamca , ispričao mi je:
'Do danas nisam nikom govorio zašto sam napustio JRM tamo 1968. godine.
Slušajući 'partizansku' ispovijed pomoćnika komandanta za moralno - politički rad u mom divizionu raketnih i torpednih čamaca, poručnika bojnog broda Gojka, imao sam osjećaj ugroze i gađenja…
Svakog dana RM 10. rujna i dana JNA 22, prosinca bio je 'domjenak' na mot. Brodu Komande Flote «Istranka» za komandante i oficire komande.
Tu je Gojko, u društvu s generalom Karanovićem i drugim partizanskim oficirima, nakon svečanosti ispijao piće i razvezao razgovor o partizanskom ratovanju .
Nakon malo više pića ponavljao bi uvijek istu priču koja ga je sigurno jako opterećivala.
Kao komandant raketnog čamca prisustvovao sam i slušao ovu ispovijest komesara Gojka':
«Bio sam vrlo mlad kad sam postao borac Krajiške omladinske čete.
Najveći dio nas bili smo djeca roditelja koje su ubile ustaše ili odvele u logor Jasenovac odakle se nisu vratili.
Naravno da smo mi svi želili osvetiti se za smrt naših roditelja.
Kad se rat bližio kraju , početkom maja 1945. godine naša se četa borila u Sloveniji s ostacima neprijateljskih snaga u povlačenju.
Kad je objavljen završetak rata, došli su drugovi iz više komande, okupili našu četu i obratili nam se:
'Drugovi omladinci, došao je čas osvete za vaše roditelje.
Zadnje su bande zarobljene u Sloveniji, na granici s Austrijom.
Verujemo da i vi želite učestvovati u ovim pobedonosnim ratnim operacijama naše slavne armije.
Zato se pripremite za osvetu'.
Svi su se složili da učestvuju i krenuli smo u područje šuma oko Maribora.
Našu četu su rasporedili tako da je jedan vod prihvaćao zarobljenike i navodio ih na nasip gdje je čekao drugi vod, koji ih je likvidirao, a treći vod naše čete bi zatim vršio sanaciju…
Svakog dana bi se vodovi mijenjali.
Najteže je bilo onom vodu koji je morao likvidirati zarobljenike.
Mi smo mislili da će likvidacija biti izvođena vatrenim oružjem, recimo s unišanjenim puškomitraljezima koji mogu precizno gađati na daljinu od preko 100 metara, ali su nam iz više komande naredili da likvidiramo hladnim oružjem jer municiju treba štedjeti zbog možda novih borbi, ako nas Englezi napadnu u Koruškoj.
Tako smo se rasporedili na nasipu , gdje su nam dovodili ustaše i drugu bandu, pa kad bi se pored svakog od nas našao u koloni po jedan bandit, tada bi pala komanda:
Smrt bandi!
Svaki od nas morao je probosti bajonetom na pušci, automatu, ili nožem u ruci, bandita ispred sebe.
Gađali smo ih kako je ko stigao i mogao, udarcem u vrat , prsa, stomak.
Bilo je to uglavnom u sumrak pa ih nismo baš zagledali.
Najteže je bilo slušati krikove i jauke probodenih, jer to je skoro nemoguće izbrisati iz sjećanja.
Nakon svake grupe koju smo likvidirali bacali smo dole po par ručnih bombi da dokrajče ranjene.
Dok su nam slali uniformiranu bandu mi smo to bez pogovora radili, ali kad su iza zarobljenih vojnika na nasip stizale žene s djecom, mnogi su od nas odustali.
Jednostavno nisu mogli ubijati žene i djecu.
Takvima su odobrili da pucaju iz manje udaljenosti, a ako ni to nisu mogli, zamijenili bi ih drugima iz čete, a oni bi išli u vod za sanaciju ili vod za dovođenje zarobljenika.
Trajalo je to danima.
Ako se računa da je naša četa u jednom zamahu likvidirala oko četrdeset bandita, ja mislim u toku jednog dana preko hiljadu.
Nakon pet-šest dana svi smo osjećali totalnu iscrpljenost i tražili zamjenu.
Nakon zamjene par dana smo se odmarali, a zatim su nas odveli na drugi položaj, gdje smo likvidirali vatrenim oružjem na daljini od nekoliko desetina metara.
Opet su dovodili zarobljenike na jedan nasip iza kojega su bili protutenkovski rovovi.
Vod za likvidaciju bi tada otvorio jaku vatru iz automata i pogođeni bi padali niz strminu.
Ako je neko ostao na nasipu, javio bi se dobrovoljac i pošao ga dokrajčiti nožem ili metkom.
I na ovim mjestima smo likvidirali pet-šest dana, ne znam točno.
Potom su nas poslali iz Slovenije za Banju Luku naredivši nam strogo da niko od nas nikom i nigdje ne govori o ovom zadatku.
Evo ja sada, među vama partizanima malo sam se raspričao…»
Primjedbe
Objavi komentar