Hrvatska ima svoju nezacijeljenu ranu. Otvorenu ranu koja i dalje krvari.
Silina boli mnogima je oduzela mogućnost reakcije.
Samo pjesnici tu mogu nešto suvislo reći.
Ostali svjedoče šutnjom i suzom.
I bolnim uspomenama.
A ta Hrvatska pomaže, skrbi, brani svoje.
Ta Hrvatska oblači vojničku odoru.
Ta Hrvatska volontira.
Ta Hrvatska daje krv.
Ta Hrvatska moli.
Liječi ljude.
Uči djecu.
Takva Hrvatska me čini ponosnim.
U takvu Hrvatsku ja vjerujem.
Samo pjesnici tu mogu nešto suvislo reći.
I bolnim uspomenama.
A ta Hrvatska pomaže, skrbi, brani svoje.
Ta Hrvatska oblači vojničku odoru.
Ta Hrvatska volontira.
Ta Hrvatska daje krv.
Ta Hrvatska moli.
Liječi ljude.
Uči djecu.
Takva Hrvatska me čini ponosnim.
U takvu Hrvatsku ja vjerujem.
Kornatsku tragediju.
Ako otvorite Wikipediju tamo ovako stoji: Kornatska tragedija dogodila
se 30. kolovoza 2007. godine kada je skupina vatrogasaca postala žrtvom
požara na otoku Velikom Kornatu. Od ukupno 13 vatrogasaca u skupini
zahvaćenoj požarom, 12 ih je poginulo na licu mjesta ili preminulo u
bolnicama, a jedini je preživio 23-godišnji Frane Lučić iz Tisnog.
Događaj je jedna od najvećih mirnodopskih nesreća koja je pogodila
Hrvatsku.
Na treću (2010) tragičnu obljetnicu Kornatske tragedije napisao sam ovaj tekst.
VIŠE OD 1000 DANA I 1000 NOĆI
Užasna smrt 12 vatrogasaca u vatrenom paklu otoka Kornata još je jednom
pokazala svu slabost naših ljudskih bilo fizičkih bilo tehničkih
mogućnosti i sposobnosti ali je s druge strane pokazala svu snagu i
silinu ljudskih emocija.
Slabi smo i jadni kada je riječ o borbi
sa silama prirode, u borbi sa stihijom. Slabi smo i nemoćni usprkos svim
čudima tehnike, a toliko se u nju uzdamo. Čovjek oslonjen na ono što je
sam stvorio, osmislio i proizveo, nemoćan je pred silama koje nije u
stanju kontrolirati.
Ali kada taj isti čovjek svoju snagu potraži
u svom srcu, u svom milosrđu, u nesebičnosti i u ljubavi prema
bližnjem, u Bogu – onda je nepobjediv.
Iako je iza nas preko 1000 dana i noći od kada je mač boli proparao mnoga srca čini se kao da se je sve zbilo – jučer.
Svehrvatska solidarnost u hrvatskoj boli i suzama, uz već predvidljive
iznimke, uzdigla je pravi smisao našeg postojanja na sam vrh i u samo
središte naših života.
Ako na trenutak zanemarimo neke sujetne i
sebične političare, neke zločeste i pakosne kolumniste, neke bešćutne i
licemjerne medije, onda je Hrvatska prepoznala samu sebe u trinaestorici
vatrenih anđela čuvara čija su krila spržena na surovom kornatskom
kamenu.
Prepoznala se je ona tiha i većinska Hrvatska, ona
Hrvatska koju mediji ignoriraju, ona Hrvatska koju političari tako lako
zaboravljaju, ona Hrvatska koja pamti svoja obećanja i koja svoja
obećanja ne daje olako, a kada ih daje onda ih ne gazi nego ih se drži –
do kraja.
Da je tu Hrvatsku pitati onda bi danas ova mala država zastala i poklonila se onima koji su živote dali braneći nas.
Da je tu Hrvatsku pitati onda bi svi zastali, od političkog vrha, pa do prolaznika na ulici.
Da je tu Hrvatsku pitati onda bi naša djeca za uzore imala – hrvatske branitelje i hrvatske vatrogasce.
Da je tu Hrvatsku pitati onda bi ... ali tu Hrvatsku nitko ništa ne pita.
Odavno.
Ta Hrvatska gasi požare.
Čuva naš mir i mir naših obitelji.
Ta Hrvatska sklada pjesme ... zida križeve ... moli ... nada se ... i vjeruje.
I kada je najteže.
Primjedbe
Objavi komentar