Kriv sam što sam rođen kao Hrvat. Kriv sam što sam rođen uoči Drugog svjetskog rata. Kriv sam što sam pošao u pučku školu odmah nakon Drugog svjetskog rata. Kriv sam što sam naučio čitati i pisati. Kriv sam što sam mog pok djeda Gabre otvorio škrnju u kojoj su bile pohranjene knjige hrvatskog značenja. Kriv sam što sam te zanimljive knjige čitao. Kriv sam što sam slijepo slušao moje roditelje te tako postao praktičan katolik i kršćanin. Kriv sam što sam zapamtio i loše i dobre stvari o patnjama mog hrvatskog naroda o kojima su mi roditelji uvijek pričali. Kriv sam što sam se oduševio odvažnim i hrabrim sinovima Hrvatske koji su se nesebično žrtvovali da bi im djedovina sretna bila. Kriv sam što sam zavolio te iznimne sinove hrvatske preko kojih sam se zaljubio u Hrvatsku.
Kriv sam što sam u početku mog mladenačkog života prkosio vladi i zakonu koji su se nametnuli mom dragom hrvatskom narodu bez njegove volje. Kriv sam što sam u tom prkosu napustio moj dragi narod hrvatski i tim činom počinio izdajstvo. Kriv sam što sam opet u mladenačkoj dobi – u emigraciji – stupio u redove onih odvažnih Hrvata koji su htijeli povratiti čast, pravo i slobodu svom napuštenom narodu hrvatskom. Kriv sam što sam tako bio svjestan moje zadaće unutar organiziranih Hrvata, da sam uvijek htio sve svoje žrtvovati za ti svetu zadaću, pa čak i život. Kriv sam što nikada nisam htio udovoljiti mojim posve prirodnim porivima (kao što to mnogi danas neodgovorne čine a zadaća i sastanci za Hrvatsku baš ih i ne briga), nego sam uvijek mislio kako biti što točniji u zadaći hrvatstva kao organizirani Hrvat.
Kriv sam što je sudbina htjela da se jedna mlada francuska djevojka uda za mene. Kriv sam takodjer što mojoj djeci – koja su po svim Božijim i ljudskim zakonima rodjena – ne posvećujeme dovoljno očinske pažnje na koja oni imaju puno pravo. Kriv sam što u mojem rodoljublju za Hrvatsku često ne mogu razumijeti one moje prijatelje i Hrvate koji ne osjećaju i ne žrtvuju za Hrvatsku koliko ja. Kriv sam što sam spreman za Hrvatsku učiniti sve pa i moj vlastiti život dati. Kriv sam što sam spreman rušiti tamnicu Hrvata – Jugoslaviju.
Kriv sam što je mojim rodoljubnim postupkom zabranjeno mojoj djeci otići u onu zemlju gdje im je otac rodjen te upoznati baku, djeda, i ostalu svojtu i kamenjar po kojem je njihov otac naučio hodati i blago čuvati. Kriv sam što moja djeca neće osjećati niti voljeti Hrvatsku o kojoj njihov otac i u snu toliko misli. Kriv sam što poslije mene i u mojoj obitelji hrvatstvo prestaje postojati; jer mi je nasljedstvo rodjeno u tudjini. Kriv sam što znam voljeti sve što je hrvatsko. Kriv sam što ne znam mrziti. Kriv ću biti takodjer kada čvrsto odlučim prijeći onim osobama koje se isprazno zovu Hrvatima, a za djedovinu Hrvatsku ne mare ama baš ništa. Za to bi bilo bolje da se uopće nisam rodio; jer moj život i tako nije pridonio mnogo zajednici Hrvatstva. Trebao sam se roditi u ona vremena kada su glave i život bili mnogo jeftiniji od ružnoga dolara.
RAZOČARANI DELIVUK
Otporaš/kamenjar.com
Primjedbe
Objavi komentar