Noću me pohode sumnje i kletve
i čaša vina u ruci sja:
u ovoj tužnoj hrvatskoj zemlji
to je utjeha sva.
Djeca nam tvrdi krušac jedu,
konjići nad samom slamom stoje,
u mraku se čuje sablasno zveckanje,
to naši jude srebrnjake broje.
Ceste su nam blatne,strmenite
goniči viču, volići stenju
kako se jedini teško, a drugi lako
do svog cilja penju!
Za objed dođu žganci bez soli
pred vilom gavana vodoskok pjeva
zašto bje Gubec? zašto Radić?
na žandarskom ramenu bajuneta sijeva.
O zemljo moja, moja ljubavi stara!
na te pljuju, meni u lice pada;
pravdi se žalimo, al stan joj nepoznat
zar vječno bit će hulja koji za nju strada?
Ja čujem:u mraku brus se vrti
to se naše sjekire bruse,
ej drveni stoče poda mnom, oživi!
kad drugi zajašu konje, da ne budeš kljuse.
Luka Perković, Mali Kut 1935
Primjedbe
Objavi komentar