Bili smo mladi, hrabri,,naivni, zgodni i najjači te daleke ’91, sada smo još uvijek jaki ali smo nažalost samo mrske sjene iz prošlosti koje polako i neumoljivo nestaju.
Nismo tražili previše, željeli smo živjeti u svojoj državi gdje bi narod imao bolji život nego ga je imao prije nametnute i vješto dogovorene agresije, a dobili smo život pun boli , jada, gorčine, nemoći i bijesa. Dobili smo život gdje su nestala radna mjesta, dobili smo besplatni pokop ako se ubijemo na vrijeme, lijepo to piše u zakonu, no mi smo ionako odavno umrli i pokopani od tih istih ljudi za koje su mnogi dali svoje živote, dijelove tijela i mladost a ostala je gorčina.
Željeli smo možda previše.
Ne bole nas toliko rane, bolesti i ratni ožiljci, koliko nas boli izdaja vlastitog naroda koji željno očekuje da mrski i žigosani branitelji nestanu, a da bi oni mogli živjeti u obećanim blagodatima EU i paradirati u povorkama srama gdje je vibrator zaštitni znak pod zastavom duginih boja.
Govore da se nismo prilagodili. Kome da se prilagodimo? Nemoralu? Otimačini? Lopovluku? Lažima? Licemjerju? … Tome se ne možemo prilagoditi, previše očekujete od nas.
Danas mnogi od nas uživaju u samoći, jer je samoća i mir jedini naš prijatelj gdje nas nitko neće povrijediti.
Samo rijetki imaju sreće da uživaju još ono malo preostalog vremena što im je preostalo sa svojom obitelji i da gledaju djecu kako im odrastaju u okruženju iskrivljenih moralnih vrijednosti, gdje je važnije proganjanje,, fejsbukovaca od kriminalca koji su nanijeli toliko zla, gdje su važnija prava onih koji šire zarazne bolesti od prava djeteta na sretno odrastanje, od prava da svatko ima barem za ručak, od prava da svatko može nedjeljom otići barem u šetnju.
Zašto nam nanosite toliko boli? Što smo vam nažao učinili?
Naša imena polako blijede, neka su uklesana u hladan kamen izložen suncu , kiši i vjetru, neka će biti uklesana.
Nas će pamtiti barem naša obitelj i prijatelji koji će ostati iza nas, a vas će pamtiti sva naredna pokoljenja kao izdajnike.
Ponosite li se s time?
Željko Bockalo/Hrvatsko nebo
OdgovoriIzbrišiMene iz dana u dan boli ta nepravda koja se čini narodu i tješim se da ne može tako biti vječno.Baš kao i život koji je pun uspona i padova,mora se dogoditi netko i nešto ko će promijeniti stvari na bolje.Ne mogu zaboraviti ljude koji su dali život,ne mogu zaboraviti Damira s kojim sam išla u osnovnu školu,Luku,muža dobre prijateljice,dečka moje frizerke.Svi su oni trebali proživjeti svoje živote,a ostavili su ih ne znajuć što će se dogoditi poslije.Branitelji bi trebali biti ujedinjeni u jednu udrugu i biti jedinstveni,nisu smjeli dozvoliti tu rascjepkanost po desetinama udruga .Trebali su se nastaviti boriti u miru,prvo za sebe,da stvore svojim radom novu budućnost.Tada mladi ljudi dobili su penziju i nerad ih je uništio.Oni za koje znam da su se primili posla rad je rehabilitirao.Kad bi svi radili i organizirali se,bili skromniji,prestali biti jalni i zavidni mnogo bi ljepše živjeli i ne bi nam ni političari mogli krojiti sudbinu.Nadam se da će narod uskoro uzeti stvar u svoje ruke.