Dinko Dedić:(Izdvojene izjave) …Kad se država oslobađa, onda se oslobađa od onih koji su ju ugnjetavali ...

Dinko Dedić: …"Mi smo pod nacionalno izmirenje podrazumijevali sinove partizana i ustaša a ne aktivne djelatnike udbe koji su ruke okrvavili boreći se za očuvanje Jugoslavije. Pri jednom razgovoru s Perkovićem, u prosincu 1991., u hotelu “Panorama”, on mi je rekao da cijeni moje zastupanje ideje nacionalnog izmirenja, na što sam ja odgovorio da u to nisam uključivao ubojice i atentatore. Meni je to bilo sasvim jasno da na tim ekstremima ne može biti izmirenja a znam da je bilo i njemu…"

1. siječnja 2015 u 17:19

Dinko Dedić: …"Kad se država oslobađa, onda se oslobađa od onih koji su ju ugnjetavali a ne s njima i definitivno ne pod njihovim vodstvom. Po tom pravilniku Miro Barešić dobiva metak 1991. a iste godine Branko Salaj, koji je slao cvijeće na grob Vladimira Rolovića, dobiva funkciju Ministra informiranja u hrvatskoj vladi. I unatoč svega toga, meni i danas govore da je tako trebalo biti…"

25. prosinca 2014 u 13:28

(Photo: Miro i Slavica Barešić s Dinkom Dedićem u Švedskoj 80-ih.)

Dinko Dedić: …"Usporedbu Salaja i Barešića sam već spomenuo u tekstu iznad ovih komentara. To nije bio proces nacionalnog izmirenja nego politička lakrdija, kao što je bila lakrdija natjerati Štedula da se u interesu nacionalnog izmirenja pokloni Josipu Perkoviću, organizatoru atentata u Kirkcaldyju u Škotskoj. Samo je još falilo da HTV u dokumentarcu o nacionalnom izmirenju donese snimku Vinka Sindičića kako polaže cvijeće na grob Brune Bušića i šapuće molitvu zahvale za žrtvu koju je prinio za Hrvatsku.

Možda si ti u pravu kad kažeš da bi se ja trebao početi baviti iseljeništvom, jer u ovako nacionalno izmirenoj Hrvatskoj, ja se zaista teško snalazim."

2. siječnja 2015 u 6:02

Dinko Dedić: …  “Ako je onda trebalo biti tako, onda danas treba biti ovako”, govori o smišljenoj formaciji hrvatske ratne i poratne vlasti, koja je uključila hrvatske emigrantske pacifiste i jugoslavenske militante. Ja mogu progutati sve stavove i političke vratolomije, od onih HOP-ovaca i “pravaša” koji su prigrlili HDZ, s izjavom da je Franjo od Ante preuzeo titulu oca domovine, do Otporaša poput Rade Buljubašića, poznatog iz HDZ-HEP afere, koji su nakom 48-satnog avnojevskog kursa od maksovaca postali hdzovci i 95. otišli u Hrvatsku, u borbu za državu. Jedino ne mogu progutati tvrdnju da sam im zavidan. Ja bi pljunuo na sve u što sam vjerovao cijeli život da sam imao želuca pokloniti se Josipu Perkoviću koji mi je u Hrvatskoj bio nametnut kao nezaoblazni most između mene i hrvatske države, kao meni pretpostavljeni vođa hrvatske borbe za samostalnost. Ja sam ponosan što s njim i takvima nisam mogao naći zajednički jezik ni u ratu a kamo li u miru.

Kako ću ja biti zavidan onima koji su se 95. uključili u rat, u vojni rod trbušara, kako bi se uhljebili, stvorili karijeru ili uhvatili koju mrvicu iz ratnog profiterstva i kasnije pretvorbene pljačke. Svaki moj korak u životu je bio okrunjen principijelnošću i nepotkupljivom dosljednošću.

Kako bi ja mogao opravdati Beljinu izjavu da u emigraciji nije ulazio u političke oragnizacije jer su bile infiltrirane (Perkovićevom) udbom, ali mu nije smetala HDZ-ova vlast infiltrirana istom tom Perkovićevom udbom, do granica da neki od tih, po nekima 400 a po drugima 700 udbaša, tvrde da su oni stvorili hrvatsku državu?    2. siječnja 2015 u 6:02

(Dinko Dedić, hrvatski iseljenički novinar i bivši hrvatski politički emigrant. Od rane je mladosti hrvatski državotvorni aktivist. U Hrvatskom proljeću djelovao kroz studentski pokret i Maticu hrvatsku. Poslije karađorđevskog gušenja proljećarskog pokreta emigrirao.)