A. G.Matoš im prije sto godina poručuje: Mlakonje, mekušci, bezočni panduri ...

Hrvatska povijest prepuna izdaje, prepuna šarmatnih poganaca a premalo Eugena Kvaternika, premalo Zrinjskih, premalo Frankopana, premalo Jurišića...  Matoš ih u svojoj Mori opisa:

(III)

Ispalo mi oko – išćero ga brat,
Ne znam kad,
Jer sam, vajmeh, roda sužanjskoga,
Roda zlovarnoga, roda horjatskoga,
Pa tako nemam usred noći mira
Ter eto ležim bez tankog duplira,
Bez srodne suze i bez spomenika,
Ko pod onom brazdom – brazdom Kvaternika…
Ko mrtve ptice, bolovi na jata
Padaju na grob bezimen Hrvata,
Dok mlada tuži “O jelen jelenče” –
I momče pjeva “O pelen pelenče” –
Taj vampir što me kvači, to je poreznik,
Ta Mora, što me tlači, to je izdajnik.
To golo more, more tuposti,
To je Mrtvo More naše gluposti.
U šarmantnoj pozi moderni poganac –
Najmio ga stranac, da nam metne lanac.
Taj klatež, što o pravdi blebeće –
On za korist tuđu laže, kleveće.
Taj demagog morski, urlajuć ko vuk,
Malaksale časti on je naše zvuk.
Ko babe kukaju,
Ko tikve plutaju
I novac gutaju
Te korizme gladne, zulumćari škuri,
Mlakonje, mekušci, bezočni panduri,
Tuđem sluzi sluge, tuđe prirepine,
Mešetari moje – tvoje domovine!
Piljarice glasne, silom – barjaktari,
Ruševine svijesti, žbiri i hotkari,
Satrapi što puze, mudri idioti,
Uljezi, kajafe, lažni sankiloti
Što mjesto žetve
Žanju kletve:
Strpaše me u grob i to im još malo –
Hrvatske ih sise mlijeko razgubalo!
Taj oštri klinac – zabio ga snob
Mode rob
U glavu meni ko sejmen Pilata
Ja grcam usred licemjernog blata
Skupih mladenaca, taštih kaputaša.